Teški metali u peptidima: šta meri ICP-MS

Peptid je organski molekul, pa bi se moglo pomisliti da teški metali tu nemaju šta da traže. Ipak, metali u tragovima mogu da dospeju u gotovo svaki proizvod: preko sirovina i reagenasa, katalizatora, vode, čelične opreme ili ambalaže. Zato se njihov sadržaj meri, a ne pretpostavlja.
Koji metali se prate
Međunarodna smernica ICH Q3D deli elementarne nečistoće prema toksičnosti:
- Klasa 1: arsen (As), kadmijum (Cd), živa (Hg) i olovo (Pb). Ovi elementi se procenjuju uvek.
- Klasa 2A: kobalt, nikl i vanadijum, koji se relativno često sreću.
- Klasa 2B: ređi elementi, uglavnom plemeniti metali iz katalizatora, poput paladijuma i platine. Prate se kada je poznato da se koriste u procesu.
- Klasa 3: elementi niže toksičnosti, među njima bakar, hrom i kalaj.
Rezultati se izražavaju u ppm (delova na milion, odnosno mg po kg) ili ppb (delova na milijardu, odnosno µg po kg).
Od taloga do plazme
Decenijama se koristio jednostavan „test na teške metale“: metali su se taložili kao obojeni sulfidi, a boja se poredila sa standardom. Test nije razlikovao jedan metal od drugog, a neke je slabo hvatao. Američka farmakopeja ga je 2018. godine napustila i zamenila instrumentalnim metodama.
Danas se koriste dve tehnike zasnovane na induktivno spregnutoj plazmi (ICP):
- ICP-MS: uzorak se razloži kiselinom, rastvor se raspršuje u argonsku plazmu zagrejanu na nekoliko hiljada stepeni, atomi se pretvaraju u jone, a maseni spektrometar ih razdvaja po masi i broji. Osetljivost seže do delova na milijardu i niže, za mnogo elemenata u jednoj analizi.
- ICP-OES: ista plazma, ali se umesto mase meri svetlost koju pobuđeni atomi emituju na talasnim dužinama karakterističnim za svaki element. Metoda je pouzdana, ali manje osetljiva.
Lažno povišeni rezultati
Obe tehnike imaju poznate zamke. Kod ICP-MS jon sastavljen od argona i hlora ima masu 75, istu kao arsen, pa uzorak bogat hloridima može da „pokaže“ arsen kojeg nema. Savremeni uređaji to rešavaju kolizionom ćelijom ili visokom rezolucijom. Kod ICP-OES problem su spektralna preklapanja: element kojeg u uzorku ima mnogo emituje svetlost na brojnim talasnim dužinama i može da podigne signal na liniji nekog drugog elementa.
To je posebno važno kod peptida koji u sebi namerno nose metal, kao što su bakarni peptidi. Kod njih je bakar deo molekula, a ne nečistoća. U takvom uzorku sumnjiv nalaz nekog drugog elementa treba ponoviti drugom tehnikom, najčešće ICP-MS, pre nego što se izvede zaključak.
Kada je rezultat previše dobar
Ispravan nalaz za element koji nije pronađen ne glasi „0“, nego „manje od granice kvantifikacije“, na primer „< 0,05 ppm“. Ta granica zavisi od elementa, metode i količine uzorka, pa se razlikuje od elementa do elementa i od laboratorije do laboratorije.
Ako certifikat za svaki metal, kod svakog proizvoda i svake serije, navodi istu, neverovatno nisku vrednost, to je razlog za oprez. Stvarna merenja retko izgledaju tako ujednačeno. Kako se prepoznaje sumnjiv papir pišemo u tekstu o certifikatu analize.
Pogledaj katalog